Minnete za vrijeme hranjenja. -

Sivi momak pri našem prvom susretu. -

Kratko nekoliko tjedana kasnije

Tek što sam se naviknuo na noćne sate miševa, trčeći na njihovim malim kotačima i žureći o njihovom akvariju, i beskonačnom režimu čišćenja, nego što sam znao da moram učiniti nešto brzo prije nego što završim s malim trudnim mišem Minnette. Brzo sam kupio još jedan cijeli akvarij za miša za Minnette i odvojio je od dječačkih miševa. Uključio sam sve ove atraktivne igračke za miševe i pokušao je stanište učiniti što ljepšim za nju kao svoj prvi dom.

Ali brzo sam vidio da nešto nije u redu. Minnette me mrzila. Sakrila se u svom malom plastičnom domu i zapravo mi šištala! Nije joj se svidjelo biti sama. Nakon kratkog brzog istraživanja, shvatio sam problem. Miševi su društvena bića i navikli su živjeti s drugim miševima. Razvijaju odnose s malim miševima koji su jednako dragi njihovim malim srcima kao i moja prijateljstva i ljubavi prema meni. Baš kao što bi bilo okrutno prisiliti drugu osobu da živi u izolaciji, tako je okrutno prema meni da zaustavim Minnetteove prirodne sklonosti. Osjećala sam se vrlo loše zbog prekida Minnetovog društvenog života i ubrzo sam, nažalost, shvatila da i predstavljanje malog „domaćeg“ miša prijateljice iz trgovine za kućne ljubimce da ostane kod nje ne bi bila najbolja ideja. Kao što mačke iz različitih legla mogu živjeti u istom domu, ali nikada ne postaju prijateljske,pa tako i s miševima.

Ovo, zajedno sa svim poslom potrebnim za brigu o miševima - redovitim čišćenjem kaveza, brigama o miševima i grmljavinom, osjećajem da su ovi divlji miševi zaslužili da istražuju širi svijet - dovelo me do odluke da ih pustim u divlji.

Kako nisu imali majku miša koja bi im pomogla da nauče užad, loše sam se osjećala otpuštajući ih, ali također sam smatrala da bi bilo nepošteno prema njima držati ih u kavezu. Bila je to odluka s kojom sam se borio, ali za koju sam napokon odlučio da je najbolja stvar za njih i za mene. Trebalo im je toliko posla da se pobrinu, a ja sam se i dalje brinula za Hantavirus. Šteta što postoji Hantavirus. Sretan sam što se nikad nisam razbolio zbog miševa. Do danas nisam siguran da ga nisu imali zbog moje lokacije izvan žarišnih točaka Hantavirusa ili ako sam imao sreće. Mislim da kad bih živio na području gdje je Hantavirus češći kod divljih miševa, ne bih se riskirao brinuti se za njih na način na koji sam to učinio.

Odvela sam ih u divlji dio parka u blizini i raširila svu sjemenku ptica i hranu po cijelom području. Nagnuo sam se kavezu da prvo pustim Minnette. Pobjegla je preskočenim korakom! Valjda se riješim mene. Thimble i Grey Guy su se uplašili. Ispustio sam ih i na kraju je Thimble počeo istraživati. Sivi Guy bio je toliko prestravljen. Očekivao sam da će biti onaj hrabriji. Nisam se puno igrao s tim miševima na rukama iz straha za Hantavirus. Pomilovao sam ga prstom i nakrivili smo se gledajući jedno u drugo. Zaista mi je slomilo srce da mu to učinim, ali nisam želio da on vodi život sam u kavezu i nikad nemam priliku da se parim ili istražujem svijet. Dugo smo se smrzli i tada sam stao i otišao. Kasnije sam se vratio da provjerim i svi miševi su nestali.Zbog toga sam plakala, ali osjećala sam da sam učinila najbolju stvar.

Drago mi je što sam spasio miševe. Puno sam naučio. Mislim da stvar kod mene najviše ostaje koliko je života bilo u njima, unatoč njihovoj p veličini. Učinili su toliko slatkih i simpatičnih stvari da sam shvatio koliko je to dragocjen život. Čak i sićušno malo stvorenje želi očistiti lice, uviti se u san ili se igrati s drugima. Briga o malim miševima bila je čudesno iskustvo.